U posljednjih pet godina svi edukacijski oblici koje smo razvijali u izvedbenim umjetnostima pri Centru za dramsku umjetnost i na nezavisnoj sceni definirani su u nekoj vrsti opozicije ili nadoknade spram Akademije dramske umjetnosti gdje smo obojica sve vrijeme bili – ti kao student, ja kao nastavnik. Čini mi se da smo tako ipak minorizirali znanja koja su se razmijenjivala time što smo Akademiju majorizirali, pretvarali je u centar. Čini mi se da bismo danas trebali razmišljati ispočetka i misliti generički model proizvodnje i razmjene znanja u umjetnosti, maknuti se od ideje centra spram kojeg se konfigurira periferija, otvoriti autoceste znanja između institucija i novih institucija, onih koje trebamo tek definirati.Potrebno je napraviti nekoliko koraka:
1. odrediti model u kojem konzumenti definiraju tip znanja koje žele dobiti (modificirane varijante black market of knowledge),
2. postojeće institucije za proizvodnju znanja ne promatrati kao konkurentske ili opozicijske, nego ih pokušati uključiti u mrežu drugih institucija i neinstitucionalnih subjekata u proizvodnji znanja, čime bi se izbrisala razlika centar-perferija i uveo novi dinamizam u distribuciji i razmjeni znanja,
3. razmotriti oblike proizvodnje i prijenosa znanja koji isključuju ili odgađaju prisvajanje znanja od strane institucija, kroz koje znanje u mreži ostaje neka vrsta općeg dobra.Generalno je pitanje kako se pozicionirati spram one makroekonomije koja dopušta umjetnost kao prijenos znanja da bi u svoju logiku uključila ovo ekonomski deficitarno područje. Konverzija ekonomskih gubitaka koje umjetnost proizvodi u specifičan tip znanja biva dokapitalizirana aproprijacijom tih znanja. Od strane aktivnih sudionika u umjetnosti kao proizvodnji znanja postoji neka vrsta prešutnog pristajanja na ovaj mehanizam. U situaciji kada konzumenti sami definiraju tip znanja koji žele dobiti, dolazi do bitne promjene u pojmu znanja. Mislim da bi razlika koja proizvodi znanje, naročito način na koji se ona pojavljuje u umjetnosti, trebala biti tematizirana.
Da li je opravdan strah od institucija koje pozivaju na invenciju suradnje? Možda bi trebali izbjeći ograničenja kojima institucijsko centriranje razvrstava participante u znanju na proizvođače, distributere i konzumente. Generički tip organizacije prostora znanja bi nužno doveo i do nove situacije. Kažem situacije, jer ukoliko je ona prezentacija neke višestrukosti u proizvodnji znanja, onda je jedina uloga institucije reprezentacija stanja situacije. Dakle, tom logikom, umjesto jedne treba nam još više institucija, ali različitog karaktera, lako proizvodivih i lako odbacivih. Jer, na koncu konca, institucija je uvijek neka akumulacija znanja.
Slažem se s idejom lako proizvodivih i lako odbacivih institucija, ali kako doći do institucija koje primarno funkcioniraju kroz disperziju, a ne akumulaciju znanja? Proizvodnja znanja označena je uvijek određenim suviškom koji netko od aktivnih subjekata u proizvodnji (čak i ako se izbjegne razvrstavanje sudionika na, kako si pobrojao, proizvođače, distributere i konzumente) prisvaja. Pitanje je kako ove suviškove, koji nisu uvjetovani nužnošću ranijih prozvodnih uvjeta, ostaviti da što duže cirkuliraju u mreži i da budu dostupni svim participantima u znanju.
Kad pišeš o generičkom modelu proizvodnje i razmjene znanja, misliš li pod time model u kojem svaki od aktivnih sudionika definira tipove znanja za koje je zainteresiran i sukladno tome ulazi u određena umrežavanja koja povećavaju učinkovitost u transferiranju tih znanja? Je li to ta nova situacija?
Pod generičkim modelom mislim na izvjesni neidentitarni tip edukacije koji je opet tautologičan jer vrišti od toga da se događa u umjetnosti. Dakle, s jedne strane bježati iz reprezentacije stanja situacije, ali i trčati na rub ponora s kojeg se situacija uvijek vidi samo iza leđa. Riječ je, u neku ruku, o refleksiji transformativnosti u umjetnosti, o učenju za gledanje u umjetnosti, a ne učenju za stvaranje umjetnosti. Ovdje moramo ući u paradoks u kojem postaje zanimljiva teatrokracija, ali ne kao identifikacija s pogledom gledatelja, nego učenje umjetnika da bude gledatelj iz vlastitog djela i kroz njega unatrag.
Na kraju bih se još vratio na pitanje onoga što proizvodi/briše razliku između umjetnosti i prozvodnje znanja, a da ne počinje funkcionirati kao identitarna oznaka. Mislim da ovo ima veze s bježanjem iz reprezentacije stanja situacije. Treba li ići prema diskurzivnom rastvaranju ove razlike kroz etabliranje opće zamjenjivosti umjetnosti i proizvodnje znanja? Postoji li danas aktivnost koja nije proizvodnja znanja ili je svaka aktivnost koja za svog nosioca ima sudionika u general intellectu ujedno i proizvodnja znanja? Učenje za gledanje u umjetnosti pretpostavlja stvaranje uvjeta u širem polju ekonomije znanja da bi se ovo učenje učinilo konkurentnim. Ako već postoji prethodni korak koji uvodi opću zamjenjivost umjetnosti i proizvodnje znanja, potrebno je napraviti još jedan korak u kojem se stvara razlika potrebna za učinkovito uključenje umjetnosti u situaciju u kojoj znanje funkcionira kao neka vrsta nadpojma koji organizira cijelo ovo područje.
Postavlja se, međutim, pitanje, nije li ovaj tip edukacije zapravo politička škola? Škola koja nije politička zato što se odnosi na neku ideologiju izvan polja umjetnosti ili edukacije, nego ona koja shvaća da su edukacija i umjetnost prakse i da su proizvodnog karaktera – dakle, time su ujedno imanentno političke. Dakle, govorimo o „estetskoj ideologiji“ kako je objašnjava Andrew Hewitt u Social Choreography: „In short, we are not talking metaphorically. When we talk of an „aesthetic ideology“ we talk not of an ideology of the aesthetic but refer instead to the intrinsic aesthetic component of any ideology that seeks to structure itself in narrative form. Thus the aesthetic component of ideology is the utopian lure that enables that ideology to operate in a hegemonic rather than a simply coercive fashion.“ Ili, ukratko, u posljednje vrijeme nas kontinuirano prati pitanje „Koja je vaša politika?“ Tzv. konceptualni ples je spekulacijom o formi, značenjima, površini, afektima i institucijama apelirao na političnost svog rada, ali je ona shvaćena kao apstraktna i elitistička, nekomunikabilna sa širom javnošću. S druge strane u nas je spektakularizacija političkog u teatru dovela do potpune depolitizacije traumatičnih političkih problema. Čini se da niti estetska ideologija izvedbe niti homogenizacijski spektakularni mimetizam na krajnjim polovima lijeve umjetnosti ne nalaze adekvatan odgovor na pitanje „Koja je vaša politika?“ Meni se čini da problem zapravo leži u nepostojanju ciljane grupe, nefunkcionalnosti i krizi grupacije bilo da se ona vidi kao umjetnička grupa, scena, publika, civilni sektor, proletarijat, partija, stranka, bilo koji vid reprezentacije. Nalazimo se u paradoksalnom vremenu identifikacije s reprezentacijama koje su u krizi. Otuda mi se čini zanimljivije odustajanje od identitarnog i probijanje u mjesta proizvodnje te stvaranje novih generičkih veza među različito identificiranim grupacijama.
Shvaćanje edukacije i umjetnosti kao dva proizvodna režima poziva na repolitizaciju prostora njihova događanja. Odustajanje od identitarnog je jedan od oblika ove repolitizacije. Ono dovodi do eksplozije govornih subjekata koja destabilizira propisane diskurzivne prakse i podriva onu topologiju koja je bila konstitutivna za ranije forme artikulacije političkih interesa. Upravo konstantno izmještanje proizvodnih pogona u produkciji znanja dokida mogućnost zajednice koja bi bila učinkovita u reprezentiranju interesa njezinih članova. To rezultira situacijom u kojoj su svi pozvani na invenciju vlastitih oblika vidljivosti. U toj točki opća zamjenjivost edukacije i umjetnosti postaje funkcionalna jer se i jedna i druga realiziraju u polju ove invencije. Za razliku od homogenizacijskog spektakularnog mimetizma i estetske ideologije izvedbe, koji ostaju bez adekvatnog odgovora na pitanje "Koja je vaša politika?", ovdje se događa pokret koji briše uvjete za pojavljivanje ovog pitanja.
Da li to znači da bi umjetnost mogla biti nova disciplina političkog djelovanja? Da umjetnost zamjenjiva edukacijom nudi novu logiku političke pa čak i radikalne subjektivnosti? Odnosno, nije li edukacija u umjetnosti, poetici, proizvodnji zapravo otvor prema radikalnoj subjektivnosti, akciji, politici imanentnoj umjetničkoj praksi?
Zanimljivo da u trenutku kad je uspostavljena funkcionalna zamjenjivost umjetnosti i edukacije i kad se čini da dolazi do maksimalizacije emancipacijskih učinaka edukacije, koje si označio kao otvaranje prema radikalnoj subjektivnosti, umjetnost otkriva svoj političko-disciplinarni potencijal. Za razliku od emancipacijskih učinaka koji dominiraju jednim stratumom, taloži se drugi sloj u kojem se događa disciplinarna konverzija idiomatske super nove u novu konfiguraciju znanja i moći.
(autori teksta: Goran Sergej Pristaš i Oliver Frljić; tekst je prethodno objavljen u readeru Reverse Engineering Education koji je nastao u sklopu konferencije MODE05, te magazinu Frakcija, 2007)
