Prije analize nekih od postojećih edukacijskih modela u Hrvatskoj, bilo da se oni pojavljuju u instucionalnom ili vaninstitucionalnom okviru, potrebno je označiti uvjete koji su u globalnom kontekstu edukaciju doveli u polje interesa umjetničkih praksi. Unutar makroekonomskih gibanja koji su uslijedili nakon događaja 11. rujna i onoga što su ona, kako to označava Bojana Cvejić, "učinili za politiku konsenzusa i financijske nesigurnosti", edukacija se nametnula kao mogućnost operiranja u znantno suženom prostoru. Potencirana ekonomska neodrživost umjetnosti se kroz edukaciju uključila u tržišnu logiku na način da je umjetničkoj proizvodnji dat status specifičnog oblika proizvodnje znanja. Ovako nominirana, njezina je proizvodna praksa dobila novu tržišnu vrijednost. Ovo se, dakako, odrazilo i na reprezentacijske formate umjetničkih praksi koje su se konstituirali u ovom okviru. Oni postojeći, koji su se pojavili kroz istraživanje i kolaboraciju, kao modele umjetničke proizvodnje koji su označili kasne devedesete, i koji su radili na rastakanju postojećih disciplinarnih formata, na kraju su počeli funkcionirati kao reteritorijalizacija nove discipline. Edukacija tu nastupa sa snažnim obećanjem emancipacije koja se događa kroz ukidanje one topologije u kojoj je postojalo povlašteno mjesto istine, kao i kroz ultrakratkoročne zajednice čiji reprezentacijski mehanizmi postaju jasni tek post festum, kada je zajednica već iščezla. Za razliku od modela edukacije u kojima je objekt znanja bio primarno definiran svojom učinkovitošću u stabilizaciji određene društvene zajednice, brzine i inteziteti koji se pojavljuju kroz nove zajednice koje predlaže edukacija ne dozvoljavaju identitarne kristalizacije koje bi do kraja bile prevodive u postojeće političke režime.U POLJU INSTITUCIONALNOG
Da bi se dobio uvid u dinamizam kojim novi edukacijski modeli mijenjaju krajolik izvedbenih umjetnosti u Hrvatskoj, najbolje je započeti sa zagrebačkom Akademijom dramske umjetnosti. Ona je egzemplarna kao institucionalni okvir u kojem se formira kvantitativno najveći broj budućih sudionika kazališnog života, od kojih će većina nastaviti operirati u polju dramskog teatra. S obzirom na kvantum studenata koji svake godine završavaju ovu školu, učinci njezinog programa nisu zanemarivi i važno je razmotriti premise na kojima ona trenutno funkcionira. Osim toga, njezina pozicija je važna i zbog činjenice da se određen broj edukacijskih programa na nezavisnoj sceni postavljaju spram nje na način da pokušavaju ili biti opozicija njezinim ideološkim premisama ili servisirati onaj tip potreba u izvedbenim umjetnostima koji njezinim programima nisu pokriveni.
Akademija dramske umjetnosti trenutno radi na provedbi Bolonjske deklaracije. Njezino uvođenje se različito reflektira na programe pojedinih odsjeka, ali osnovana ideja je da se napravi pomak prema individualnim programima, kroz koje student, naročito na četvrtoj i petoj godini, ima aktivniju poziciju i veći prostor odlučivanja u kreiranju svog vlastitog programa. Pomak koji se ovdje bilježi trebao bi dovesti od modifikacije "klasične umjetničke akademije, kao i njezine elaboracije tehničkih sposobnosti u skladu s fordovskim ekonomskim sustavom", prema "proizvodnji identiteta koji su svojstveni neoliberalnim režimima." (Mårten Spångberg). Iako se Bolonjskom deklaracijom načelno mijenjaju odnosi u odlučivanju, budući da se student poziva na kreiranje individualnog programa koji će ga u kasnijem umjetničkom radu reprezentirati, za razliku od prethodnih godina, kada je program bio unaprijed donesen i vršio unifikaciju, što je u 2004. rezultiralo i pobunom studenata odsjeka kazališne režije, u samom razvrstavanju sudionika u znanju ne događa se bitna promjena. Jednom kada je napravljen individualni program za pojedinog studenta, stvar se vraća u onaj proizvodni režim znanja u kojem pozicije proizvođača, prijenosnika i konzumenata ostaju nepromijenjene, a rijetko i problematizirane.
Uz velike oscilacije u programima različitih odsjeka ove institucije, kao i u pitanju suradnju sa vaninstitucionalnim subjektima, reforma koja se na njoj trenutno provode dovode do situacije u kojoj se pojedini edukacijski programi na nezavisnoj sceni, koji su se primarno formirali kao nadoknada za one interese koji se kroz postojeći Akademijin program nisu mogli artikulirati i realizirati, moraju repozicionirati i promisliti nove strategije vlastite održivosti.
MODELI NA NEZAVISNOJ SCENI
Nova dinamika koju provedba Bolonjske deklaracije unosi na Sveučilište, te način na koji se reflektira na nezavisnu scenu može se iščitati kroz modifikacije u pojedinim postojećim edukacijskim programima, ali i kroz pojavljivanje novih programa, koji s ovim nisu direktno povezani, a koji su, međutim, bitno karakterizirani promišljanjem vlastitih uvjeta proizvodnje znanja.
COLLEGII SALTATI
Jedna od organizacija koja se konstituirala upravo kao odgovor spram nepostojanja institucionalnog okvira u Hrvatskoj kroz koji bi se vršila sustavna edukacija u suvremenom plesu, kao i njegova afirmacija, jeste Eksperimentala slobodna scena. Osnovana 2001., EkS-scena je pokušavala funkcionirati kao platforma načelno otvorena svim zainteresiranim za realizaciju autorskih projekata. U isto vrijeme, kontinuirano su organizirani plesni treninzi i radionice s domaćim i međunarodnim umjetnicima. Međutim, u posljednje dvije godine EkS-scena bilježi rapidan pad korisnika njezinih programa zbog toga što su se u međuvremenu pojavila nova mjesta koja servisiraju dio ovih potreba. To je krajem prošle godine rezultiralo otvorenim pozivom koordinacijskog tima na preuzimanje intelektualnog i materijalno vlasništva organizacije od strane zainteresiranih pojedinaca ili organizacija i formiranje novog koordinacijskog tima, koji bi dalje promišljao ovaj model i učinio ga funkcionalnim u novim okolnostima.
Iako u krizi, Eks-scena je u 2006. pokrenula pilot projekt Collegii Saltati. Kroz njega se pokušalo napraviti iskorak od facilitiranja potreba njezinih korisinika u polju realizacije projekata i edukacije radioničkog tipa ka formaliziranijem prijenosu znanja. Projekt je primarno htio promjeniti situaciju u kojoj ne postoji prostor kroz koji bi se vršila teorijska formacija plesača, što donosi trajne probleme u konceptualizaciji njihovih radova, kao i suzdržanost u započinjanju vlastitih autorskih projekata. Collegii Saltati su "oblikovani kao petodnevna share-in teorijska radionica, jednodnevno predavanje ili autorska prezentacija pozvanih teoretičara suvremenog plesa, plesnih dramaturga te izvedbenih umjetnika i kolektiva čiji se rad dotiče definiranih teorijskih i konceptualnih pozicija, utjecaja i fenomena, Formirat će se prvenstveno kao edukativna platforma za prezentaciju i razmjenu teorijskog znanja i alata, ispitujući arbitrarnost, fleksibilnost i transformativnost suvremenih plesnih i umjetničkih teorija i praksi, njihovu primjenu u aktualnom plesnom, koreografskom radu te utjecaj na suvremenu plesnu produkciju."
AUTOCESTE ZNANJA
Centar za dramsku umjetnost organizacija je koja se permanentno bavi edukacijskim aktivnostima, ali u 2006., projektom Autoceste znanja naglasak pokušava prebaciti s transportiranja i događanja znanja na reflektiranje samih uvjeta njegove proizvodnje i modele u kojima se ova proizvodnja događa. Postojeći edukativni modeli na lokalnoj sceni (institucionalni, ali najčešće i vaninstitucionalni) uključuju manje-više modificirane varijante u kojima postoji jasna i nepromjenjiva podjela na proizvođače, distributere i konzumente znanja. Ovi modeli isključuju refleksivni prostor u kojem bi se razmatrali sami uvjeti proizvodnje. Njima dominira verifikatorska instanca koja određuje što jeste znanje, koji su dozvoljeni načini njegova prijenosa, te kada je transfer znanja bio valjan.
Projektom Autoceste znanja CDU želi potaknuti jedno šire promišljanje postojećih modela proizvodnje znanja. Cilj nije napraviti alternativan model onim postojećim, koji rade primarno na akumulaciji i hijerarhizaciji znanja, nego vidjeti na koji način oni mogu biti uključeni u jednu širu mrežu proizvodnje znanja u kojoj broj aktivnih subjekata stalno raste i time rastvara ideju centralizirane proizvodnje koja uključuje i kontrolira oblike distribucije, kao i potencijelne konzumente.
Projekt Autoceste znanja odvijat će se kroz različite segmente od kojih će se u svakom primarno pokušati aktivirati sudionike na način da sami određuju tip znanja koji žele dobiti, kao i način njegova prijenosa. Uz maksimalizaciju participacije onih koji su inače svedeni na pasivne konzumente, ovaj projekt će pokušati izbrisati pozicije koje se pojavljuju u standardiziranim prijenosima znanja. Npr. u jednom se segmentu gosti-predavači pozivaju da podučavaju polaznike u onome što nije područje njihove ekspertize. Na taj način se ukida ona pretpostavka koja uvijek ponavlja strukturu aporije o Ahileju i kornjači. Kornjača, koja je krenula ranije, uvijek će biti brža jer će Ahilej, da bi je dostigao, morati ad infinitum prelaziti polovice polovica udaljenosti koje ga dijele od kornjače, i na taj način će kornjača uvijek biti u prednosti. Slično, u slučaju učitelja i objektno-usmjerenog prijenosa znanja, učenik ostaje uvijek onaj koji savlađuje polovice polovica ukupnog kvantuma znanja i vječno ostaje u neravnopravnom položaju spram učitelja koji posjeduje i nadzire cjelinu znanja. Međutim, ako ne postoji instanca koja definira tip i kvantum znanja koji se treba prenijeti, nego se znanje događa kao invencija mikroreprezentacijskih formi njegovih različitih sudionika, onda su i pozicije koje postoje u standardiziranim hijerarhijskim prijenosima znanja ukinute.
RAZMJENA VJEŠTINA
U skopu Multimedijalnog instituta pokrenut je program Razmjena vještina: pokaži sto umiješ! koji se naslanja na "ideje avangardne umjetnosti o ispreplitanju svakodnevnog života i umjetnosti", a svoje prethodnike nalazi u gotovo stoljetnoj tradiciji uradi sam filozofije: ranim medijskim inicijativama komunalnih radio stanica prije Drugog svjetskog rata, kontrakulturi 60-ih, avangardnoj video umjetnost kasnih 60-ih i ranih 70-ih, situacionizmu, punk pokretu 70/80-ih, pokretu taktičkih medija u 90-ima, te pokretu slobodnog softvera.
Iako ne djeluje direktno u polju izvedbenih umjetnosti, Razmjene vještina svojim programskim aktivnostima problematizira normirane modele proizvodnje i prijenosa znanja i tako ulazi u sferu izvedbene učinkovitosti znanja. Kreirajući kontekst u kojem sami sudionici programa određuju vrstu znanja koju žele dobiti, uz načelnu otvorenost za stalnu modifikaciju njegova prijenosa, Razmjena vještina propituje i uvjete za trasferabilnost znanja i iskustava iz različitih područja. Označujući svoje djelovanje kao primjer koji radi "u smjeru transfera znanja i modela iz tehničke sfere u kulturnu i društvenu, dok ljudima iz tehničke sfere pokušava približiti širi kontekst upotrebe tehnologije i na taj način uspostaviti komunikacijski kanal između ta dva polja", ovaj program proizvodi razliku u odnosu na dominantnu ekonomiju u prijenosu znanja, tako da u nju uključuje suviškove dobivene komunikacijskim zastojima različitih diskurzivnih zajednica. Primjer koji ilustrira ovu situaciju je događanje koje je bilo u sklopu Projekta o radu, organizirano od strane Centra za dramsku umjetnost, a u unutar kojeg je ostvaren suradnja s Razmjenom vještina na način da su ljudi koji dolaze iz izvedbenih umjetnosti pokušali s ljudima koji dolaze primarno iz područja programiranja i informatičkih znanosti razmotriti različite aplikacije protokola u polju njihove ekspertize. Ono što se na ovaj način otvorilo je jedan drugi tip znanja koji se, osim sadržajnog prijenosa, događao i kroz komunikacijske prekide, u kojima do kraja nije bilo jasno koliko svaki od prisutnih diskursa pokušava raditi kao neka vrsta apstraktnog stroja koji pretražuje mogućnosti komunikacijske rekonekcije sa nositeljima drugog diskursa. Na taj način se pojavila nova zajednica koja, uz evidentnu kratkoročnost, nije prvenstveno tražila reprezentacijski modus koji će je homogenizirati, nego uvjete prevodivosti koji će svakome pojedinačno ostaviti mogućnost aplikacije onoga što u ovom tipu komunikacije označi kao postignuto znanje.
... U ODNOSU NA...
U europskom kontekstu sve je više modela kroz koje se promišlja i realizira odnos edukacije i umjetnosti. Pojedini od njih idu u radikalizaciju Rancièreova koncepta neukog učitelja, ostavljajući zainteresiranim da sami odluče o načinima strukturiranja i reprezentacije svojih interesa i želja. Primjer ovako otvorenog prostora jeste PAF (Performing Arts Forum) u St. Erme-u u Francuskoj, pokrenut od strane belgijskog redatelja Jana Ritseme. Upravo nepostojanje unaprijed datih okvira funkcionira kao izazov onim manje-više normiranim oblicima umjetničke proizvodnje i proizvodnje znanja s kojima se umjetnici susreću u svom svakodnevnom radu. Nepostojanje očekivanja, osim najopćenitijeg očekivanja aktivnog strukturiranja vlastitih interesa, goste u PAF-u, koji je načelno otvoren svim zainteresiranim, stavlja u poziciju u kojoj su privremeno suspendirani uvjeti koji reguliraju njihovu umjetničku proizvodnju na neoliberalnom tržištu. To je za dosta umjetnika zbunjujuće jer upravo na ovaj način, kada je ponuđen samo prostor, postaju transparentne tržišne uvjetovanosti njihova rada, koje, čak i kad pozivaju na rezistivne ili trasgresivne strategije, ostaju determinantne u strukturiranju. Uz PAF, važan novi edukativni model predstavlja i Mobily Academy Hanne Hurtzig u kojoj se „profesionalno znanje i teorijski diskursi susreću s praksom svakodnevice, struke i individualnog pripovijedanja“, a pri čemu se poseban naglasak stavlja na izvedbeni karakter posrdovanja znanja. I projekt Six Months In One Location (6M1L) Bojane Cvejić i Xaviera Le Roya propituju međupovezanost umjetničke proizvodnje i proizvodnje znanja. Predlažući pozvanim sudionicima kao uvjete da se zajednički rad održava: "1) na jednoj lokaciji, 2) tijekom šest mjeseci bez prekida, te 3) da rad uključuje određeni broj ljudi koji se prijavljuju s vlastitim projektom u bilo kojoj fazi razvoja projekta", 6M1L želi stvoriti kontinuitet imobilnosti "potrebne za propitivanje vlastitog i tuđeg "stranog teritorija"".
Poveznica ovdje predstavljenih modela s onima koji postoje u Hrvatskoj nalazi se u repolitizaciji umjetničke proizvodnje kao specifičnog oblika znanja, ali ne kao referiranje na neki eksterni ideološki teritorij, nego na vlastite uvjete proizvodnje i njihovu imanentu političnost. Pitanje koje u tom kontekstu postavlja Goran Sergej Pristaš: "Znači li to da bi umjetnost mogla biti nova disciplina političkog djelovanja?" izražava mogućnost onog latentno prisutnog u povezivanju edukacije i umjetnosti – mogućnost da rastakanje postojećih discipinatornih formata, koje se događa kroz to povezivanje, postane novi disciplinatorni format. Ili drugim riječima, nove međuuvjetovanosti edukacije i umjetnosti otvaraju mogućnost ideološke reteritorijalizacije.
(tekst je prethodno objavljen u slovenskom časopisu Maska, 2007.)
