"S interesovanjem sam čuo da je Friedrich Dürrenmatt u jednom razgovoru o teatru postavio pitanje može li teatar još uopće reproducirati današnji svijet."Bertolt Brecht
Pitanje političkog u kazalištu postavlja se krajnje zaoštreno u trenutku kada svako njegovo pojavljivanje na sadržajnoj razini samo potvrđuje i umnaža dominantne političke diskurse. Govoreći s Lehmannom, kazalištu "postaje nemogućom avangardistička politika prekoračivanja, jer su za nju potrebne kulturalne granice (koje može prekoračivati), a takve su granice u naizgled bezgraničnom horizontu multinacionalnog kapitalizma izgubile značenje". Krećući se upravo kroz "bezgranični horizont multinacionalnog kapitalizma", predstava Cargo Sofia donosi onu situaciju u kojoj kazališni medij, bolno svjestan svojih (ne)mogućnosti u reflektiranju uvijek sve brže i brže aktualne političke proizvodnje, a još svjesniji nemogućnosti transgresivne preobrazbe, kreće svim mogućim stazama i svim mogućim priključenjima na ono što može biti označeno kao najaktualnije dnevno-političko. Predstava Cargo Sofia i njezin autor Stefan Kaegi doista bi nas htjeli uvjeriti da im u trenutku kad su globalizacijskim procesima sve kulturalne granice rastvorene nijedan plan koji može biti egzemplaran za ove procese ne izmiče: od povijesti autoprijevozničkog diva Willija Betza, preko sudbina dvojice bugarskih šofera, koje su indirektno zahvaćeni onim što se događalo s Betzom i širenjem njegovog carstva, preko gledateljskog svjedočenja fikcionalnoj svakodnevnici ove dvojice vozača, pri čemu gledatelj prolazi kroz ležerno i neobavezno kvaziturističko putovanje vlastitim gradom, s mnoštvo narativa i izvedbenih strategija koji rade na fikcionalizaciji ovog putovanja, uz stalne rekurse na kazališnu povijest i povijest umjetnosti koji omogućuju upravo ovaj oblik teatralizacije svakodnevnice, da bi se ovlaš dotaklo i domaćih "vrućih" pretvorbenih tema in situ, a sve začinjeno pjevanjem narodnih pjesama kao sterotipnih zastupnika pojedinih kultura. Dakle, sve radi na tome da nam pokaže i prokaže onu opću međupovezanost čiji inkluzivni karakter ništa ne ostavlja po strani. I dok Dragan Klaić tvrdi da se tu radi o "izrazito interesantnom političkom teatru", postavlja se pitanje u kojem se to njegovom prostoru događa političko van prevladavajućih političkih matrica, političko kao izmicanje određenom tipu diskurzifikacije.Prije označavanja onoga što bi u predstavi Cargo Sofia mogao biti prostor događanja političkog u njegovoj emancipacijskoj dimenziji, kratak osvrt na segmente rada Rimini Protokolla koji su opetovano napadani upravo zbog svođenja vlastite performativne politike na dominantne vanteatarske političke prakse i odnose. Najčešći prigovori upućeni njihovom radu ticali su se preuzimanja strategija multinacionalnih kompanija, pri čemu opravdanja da se radi o izmještanju ovih strategija iz ekonomske u sferu umjetničke proizvodnje nisu prihvaćana kao dostatan argument, tim više što su pojedine predstave i same naglašavale nemogućnost vlastitog događanja u nekoj alternativnoj ekonomiji (npr. Call Cuta). Uz ovaj, čest je prigovor i zbog korištenja izvođača koji nisu do kraja svjesni svog performativnog statusa. Predstava Cargo Sofia operira s oba ova problematična momenta. Ona poseže za jefitnom bugarskom radnom snagom (kao i u slučaju već spomenute predstave Call Cuta gdje se kao izvođači koriste potplaćeni indijski telefonski operatera), a jako brzo postaje jasno i to da ovim izvođačima izmiče širi izvedbeni kontekst u kojem se pojavljuju. Njihove osobne priče, koje bi trebale odgovoriti, kako se sugerira drugim narativima u izvedbi, gledateljskoj potrazi za autentičnim i skrivenim učincima globalizacije, postupno transformiraju njihove izvođače iz subjekata koji govore svoj vlastiti tekst u objekte koji prolaze različita diskurzivna prekodiravanja na drugim razinama izvedbe.
Da bi se došlo do kazališta kao prostora događanja političkog u njegovoj emancipacijskoj i rezistivnoj dimenziji, potrebno je razmotriti onaj sloj predstave Cargo Sofia u kojoj se kao strategija koristi izvedbeno koloniziranje privatnih, performativno neutralnih radnji slučajnih prolaznika. Pri ovome se problematičnim pokazuje nečije nesvjesno uključivanje u jedan drugi reprezentacijski režim. Manje problematičnim, budući da svaka predstava, prema Thomasu Lehmennu, podrazumijeva neku vrstu ugovora između izvođača i publike koji je podložan stalnoj izvedbenoj reviziji, čini se trenutak u kojem se događa obrnut proces, u kojoj gledatelji , zbog svoje smještenosti na stražnji dio kamiona i providnog zida koji omogućuje da se vidi u njihov prostor i njihove radnje, konstituiraju izvedbu za slučajne prolaznike. U razmatranju mogućnosti kazališta kao prostora događanja političkog, čini se da predstava Cargo Sofia ide najdalje upravo kroz ovo preokretanje perspektive, kroz razbijanje zaštićene pozicije gledatelja i njegovo perceptivno-izvedbeno uključenje ili isključenje iz estetskog doživljaja slučajnih prolaznika. Nasuprot primarnoj gledateljskoj zajednici, koja je pristankom na svoju gledateljsku ulogu primorana nametati izvedbeni status svemu što ulazi u njezino perceptivno polje, pojavljuje se sekundarna gledateljska zajednica koja ne dijeli ovaj tip pritiska i koja operira sa većom mogućnosti u odlučivanju hoće li ili ne kamionu iz ove predstave i njegovom ljudskom teretu dodijeliti status izvedbe.
U kontekstu supostavljanja dvaju gledateljskih zajednica Stefan Kaegi dotiče i pitanje kazališta kao prostora događanja političkog u trenutku kad se čini da je njegov transgresivni potencijal nepovratno izgubljen. Političko se događa u resiztenciji članova sekundarne gledateljske zajednice spram njihove izvanjske proizvodnje u izvođače, a način na koji se ovaj otpor događa je preuzimanje ove iste strategije (konstituiranje vlastite izvedbe uključenjem nečijih izvedbeno neutralnih akcija). Dok na drugim razinama Cargo Sofia ostaje vezana izvedbenom matricom, a izvođači se pojavljuju kao manje ili više uspješni egzekutori unaprijed donesenih odluka (pa tako i publika, uz sva kolebanja i skepse, konstantno ostaje određena svojom pozicijom razlučivanja što su realne, nepripremljene akcije, a što je dobro režirana izvedba), sekundarna gledateljska zajednica se pojavljuje kao ono što vlastitim procesom gledanja izmiče dobro kontroliranoj izvedbi – oni otvaraju stalnu mogućnost kretanja od promatranog objekta, ka subjektu koji vlastitim činom gledanja rastvara mehanizam koji ga je prethodno izvedbeno objektificirao.
Na kraju se zaključno možemo vratiti Brechtovom interesovanju za Dürrenmattovo pitanje, koje stoji na početku ovog teksta (koje postaje još zanimljivije u kontekstu sljedećeg projekta Rimini Protokolla koji će se u Zurichu baviti rekonstrukcijom premijere "Posjeta stare dame"). Reprodukcijski potencijal kazališta, čak i uz zanemarivanje ideološke pozicije s koje se ova reprodukcija vrši, pokazuje se višestruko nedostatnim u situaciji kada su procesi u svijetu postali toliko kompleksni i brzi da kazalište u pokušaju da ih odslika uvijek ukazuje samo na inertnost vlastitog medija. Predstava Cargo Sofia pokazuje da kazališni prostor političkog ili kazalište kao politički prostor prebiva u onom što se pojavljuje kao nusprodukt, kao ono što privremeno ne ulazi u interes izvedbene ekonomije i što ne postavlja zahtjev za institucionalizacijom vlastitih interesa.
(prethodno objavljeno u katalogu Urban festival 2006. : politika prostora)
