Heiner Goebbels, direktor Instituta za primjenjenu teatrologiju u Giessenu, sigurno je puno poznatiji po svom umjetničkom radu, koji uključuje režiranje za kazalište i komponiranje, nego po vođenju ove po mnogo čemu specifične škole. Iz njegove bogate biografije teško je izdvojiti ono najvažnije. Nakon studija sociologije i glazbe osniva Goebbels/Harth-Duo i art-rock trio Cassiber, a paralelno komponira i glazbu za kazalište, film i balet. Sredinom osamdesetih započinje pisati i režirati radio-drame, od kojih je većina bazirana na tekstovima Heinera Müllera. 1997. sudjelovao je na Dokumenti X u Kasselu s glazbeno-kazališnom skicom Krajolik s čovjekom kojeg je ubila zmija (Landscape with man being killed by a snake). 2001. i 2004. bio je nominiran za nagradu Grammy.Međutim, ovaj intervju je vođen s Heinerom Goebbelsom u svojstvu profesora i voditelja studija za primjenjenu teatrologiju u Giessenu, tijekom održavanja Diskursa, jednog od najznačajnijih studentskih festivala u Evropi, pokrenutog od strane studenata ovog odsjeka. Fokus razgovora bio je na ustroju škole i tome otkud je potekla ideja za njezino osnivanje. Budući da je Goebbels na mjesto voditelja instituta došao 1999., kada se većina grupa koje su nastale u okviru ovog instituta etablirala i napustila Giessen, bilo je zanimljivo postaviti i pitanje odnosa trenutno upisanih studenata spram njihovih proslavljenih kolega, kao i pitanje o Giessenu kao labelu.
Odsjek primjenjene teatrologije u Giessenu jedinstven je u Njemačkoj jer kombinira teorijski i praktični pristup kazalištu. Možete li reći nešto više o ovom konceptu studija i o promjenama u praktičnom pristupu kroz koji je ovaj studij prošao nekoliko godina unazad?
Mislim da koncept u osnovi dolazi od drugih odsjeka, kao što su odsjeka kemije i fizike. Oni su do ovog koncepta došli prije nekih stotinu godina da bi u isto vrijeme kombinirali istraživanje i eksperimente s obrazovanjem. Smatram da je to jako mudar koncept i mnogi drugi odsjeci bi mogli napraviti isto. Npr. studij glazbe bi to mogao napraviti, studij povijesti umjetnosti, kao i neki ostali teorijski odsjeci. Ideja koja stoji iza toga je, zapravo, da se u svakodnevnom radu kombinira istraživanje o kazalištu, osobito o suvremenim tendencijama u kazalištu, s refleksijom o žanrovima, poviješću, izvedbenim studijima. Zašto? Mislim da razlog leži u tome što u kazalištu susrećemo dosta živu i kompleksnu suradnju različitih medija. Jako je teško stvoriti pozitivno znanje i pozitivnu znanost koja bi se mogla prenositi na način da se kaže, "ako želiš postaviti ovaj tekst, onda moraš napraviti to i to, na ovaj i ovaj način". Mi takvo nešto potpuno odbacujemo jer ne vjerujemo na ovaj način u sigurnost našeg studija. To znači da prihvaćamo i cijenimo činjenicu da granica između istraživanja i obrazovanja na neki način nestaje. Nestaje, također, i na taj način da čak i ja, kada kuriram ili surađujem sa studentima na projektima, a studenti mi npr. predlože određenu scenu ili instalaciju koja ne funkcionira, jako teško mogu reći zašto to ne funkcionira. Sve dok postoje jako hijerarhijski organizirani koncepti kazališta, lako je reći: "U redu, glumac ne govori dovoljno glasno.", ili: "Figura nije dovoljno intenzivna.", ili: "Ne vidimo ga kako govori jer svjetlo dolazi iz krivog smjera." Ali čim krenemo naprijed, ka mnogo otvorenijem području uključivanja svih ovih elemenata na sceni na jedan mnogo uravnoteženiji način, jako je teško odrediti je li svjetlo ono što ne funkcionira i da li je stvarno nužno da čujemo svaki tekst i razumijemo ga. Možda je u pojedinoj sceni bolje da ga ne razumijemo, a da imamo svjetlo koje je dramatično kao sam tekst. Dakle, gubimo, a i ja gubim osobno, onu suverenost da znanja koje propisuje kako bi to trebalo biti i nekako smo jednako uključeni u istraživanje suvremenih tendencija u kazalištu kao i studenti. Volio bih se malo vratiti na pitanje koje ste postavili na početku. Ideja našeg instituta je točno između umjetničke škole i univerziteta ili, točnije, ona kombinira kvalitete i jednog i drugog. Mi imamo, npr, prijamne ispite koji su umjetnički. Studenti koji žele studirati na našem institutu moraju nam pokazati svoje umjetničke radove. To može biti skica pozornice ili tekst koji su napisali ili radio-drama koju su napravili. Od ukupnog broja prijavljenih studenata svake godine izaberemo oko dvadesetak. Nastojimo da tijekom studija imaju u isto vrijeme određena umjetnička iskustva na svim odsjecima. Od njih, također, zahtijevamo teorijski studij na jako visokoj razini, što uključuje i studij stranih jezika, povijesti umjetnosti, povijest glazbe itd. Istovremeno ih šaljemo u tonski studio, za rasvjetni pult, u video-montažu. Postoji duboko uvjerenje da medij, ako se želi koristiti na odgovarajući način, treba razumjeti potpuno, polazeći od njegove unutrašnjosti. Ono čemu smo jako često svjedoci u kazalištu je situacija da se većina medija jako često koristi na jako ilustrativnoj razini. Npr. video kao ilustrativno pozadinsko platno, glazba koja se koristi samo između scena ili svjetlo koje se koristi samo da bi se ilustrirao prostor. Mi tražimo kazalište u kojem svi uključeni mediji imaju svoju vlastitu snagu, u kojem su prilagođeni svojim vlastitim mogućnostima. To znači da oni moraju biti razumljeni iznutra. Npr., studente šaljemo veoma rano u studij za zvuk da naprave radio-drame, ali na način da imaju akustičnu pozornicu. Dakle, oni stvarno mogu stvoriti vezu između riječi i glazbe, između zvukova i prostora. Danas se to, koristeći mogućnosti računala, može napraviti jako lako, mogu se stvoriti jako dobre veze između svih ovih mogućnosti. I onda, kasnije, naši studenti mogu otići na pozornicu i raditi sa svjetlom, sa scenografijom, kreirati izvedbu. Dakle, proširujemo mogućnosti, jednu po jednu. Ali ono s čime se radi važno je razumjeti iz duboke unutrašnjosti tehnike. Npr., svi naši studenti trebali bi znati kako se namješta rasvjeta, kako se programira pult za svjetlo, kako se postavljaju kablovi i mikrofoni i slične stvari. To je veoma važno jer je kazalište veoma često skup prilika koje nisu bile iskorištene i ja, zaista, zajedno sa studentima, pokušavam otkriti prilike koje još uvijek postoje u ovoj vrsti umjetnosti.
U razgovoru s nekim od vaših bivših, ali i sadašnjih studenata stekao sam dojam da je Giessen, odnosno vaš odsjek postao neka vrsta labela. Studirati ovdje je neka vrsta prestiža i pojedine grupe koriste Giessen kao zaštitni znak za njihove produkcije. Možete li komentirati ovu situaciju i način na koji se ona reflektirala na razvoj vašeg studij?
Mislim da se u slučaju grupa koje dolaze iz Giessena ne radi o estetskom zaštitnom znaku, jer različitost produkcija je veoma velika, kao i različitost estetskih pristupa. Smatram da je ovo još jedna kvaliteta Giessena jer se ne radi o glumačkom, redateljskom, pjevačkom, dizajnerskom studiju gdje bi se moglo specijalizirati. Svi ovi ljudi su zajedno i to mijenja njihove preference. Student radi rasvjetu u produkciji svog kolege, da bi sljedeći put izvodio, a nakon toga napisao komad ili napravio scenografiju. Kao što vidite, prioriteti se mijenjaju, a to znači da postoji i mnogo estetskih pristupa s različitih početnih točaka. Jer kada studenti dolaze na naš institut, njihov interes je jako općenit. Kao što ih sučeljavamo s različitim medijima, tako ih sučeljavamo i s različitim gostima-predavačima i njihovim estetikama, kao i sa svim povijesnim i suvremenim studijima koje možemo ponuditi. Oni proučavaju rad Boba Willsona, Tadeusa Kantora i ostalih važnih poznatih kazališnih figura. Na taj su način konfrontirani s mnoštvom ideja. Na kraju je njihov izbor rezultata i perspektiva koji proizlazi iz svega ponuđenog veoma osoban. Bili smo pozvani da predstavimo naše produkcije na festivalu Wur Trienale u rujnu i pokazali smo oko 15 predstava, performansa i instalacija. Ništa od onoga što smo tamo prikazali nije sličilo jedno drugom. Radilo se o doista širokom raspon u koji su ulazili glumljenje, neglumljenje, reprezentacija, nereprezentacija, instalacije, radiofonija itd. U slučaju nekoga tko dolazi iz Giessena ne može se nužno znati kako će izgledati ono što će on prikazati. Mene, dakle, ne brine kada je Giessen label ili kada kod mladog izvođača činjenica da je studirao u Giessenu povećava interes za njegov rad. Jer, konačno, njegov vlastiti rad je ono što odlučuje o rezultatima, prepoznavanju i uspjehu.
Postoji nekoliko grupa koje su bile osnovane u Giessenu i koje su postale veoma popularne, npr. Showcase Beat Le Mot, Gob Squad, Rimini Protokoll i She She Pop, a prije njih i Rene Polesch kao pojedinac. Kako vidite njihovu ulogu u oblikovanju suvremenog njemačkog kazališta? Postoje li posljedice njihova uspjeha na vaše sadašnje studente? U razgovoru s njima stekao sam dojam da su oni pod nekom vrstom pritiska da postignu isto, da opravdaju Giessen i milje iz kojega dolaze.
Vratimo se jedan korak nazad. Kada kažete logo ili zaštitni znak, možda je nešto takvo postojalo u sredini devedesetih. Jer, kao što ste rekli, Gob Squad, Showcase, She She Pop, sve to bilo je puno lakše označiti kao jednu tendencija u kazalištu. Mislim da u posljednjih šest godina, osobito otkada se ja brinim za umjetničku, institut pokušavamo otvoriti potpuno, ali također se i suočiti s uvjetima, mogućnostima i ograničenjima konvencionalnog teatra. Ja, u svom vlastitom umjetničkom radu, radim pod veoma specifičnim uvjetima, ali ja također radim s glumcima i moguće je stvoriti novu estetiku scenske umjetnosti s divnim umijećem konvencionalnog glumca. Samo morate znati kako raditi s njim i dobiti najbolje od njega. Jako inzistiram kod svojih studenata da se ne drže potpuno van konvencionalnog kazališta, kao što je bio slučaj u prošlosti, kada je Giessen možda bio zaštitni znak, jer škola u Giessenu se nije htjela miješati s bilo kakvim drugim tendencijama. Sada je situacija puno kompleksnija, ali je i situacija u kazališom svijetu puno kompleksnija. Kazalište očajnički traži nove pristupe, nova talente, nove ideje, jeftinije načine za svoje produkciju. Tako i moji studenti dobivaju mnogo šansi da pokažu svoj rad već i tijekom samog studija. Ono što hoću reći jeste da ne vidim nužno opasnost za naše sadašnje studente koja bi proizlazila iz uspjeha bivših studenata. To radije vidim kao šansu za njih da testiraju vlasiti rad van instituta prije nego što završe svoj studij. Kada produciraš samo unutar svoje vlastite obitelji, nemaš šansu da dokažeš učinak svog rada normalnoj publici, koja nije specifična kao publika u Giessenu, koja ne propituje intelektualno ulogu reprezentacije ili nešto slično. Jako je važno i to veoma rano, a kao dio umjetničkog istraživanja, pokazati svoj rad van instituta, pa makar i da bi se na taj način opazilo da taj rad ne funkcionira.
Kako regulirate studentske produkcije? Kada student napravi svoj projekt u vašem institutu, smatrate li da je institut producent? Postoji li ikakva unutrašnja politika koja bi određivala kojim od ovako nastalih produkcija je dozvoljeno da budu prikazane van instituta, a kojima nije?
Ne, za ovo nemamo posebnu regulativu, osim u slučajevima kada smo mi kao institut pozvani da negdje pošaljemo neku od svojih produkcija. Kada je institut pozvan da pokaže određen broj predstava, onda, naravno, moramo napraviti izbor. Pokušavamo izabrati produkcije za koje smatramo da su zanimljive i spremne za prikazivanje. Ako studenti, što se često događa, kreiraju svoje vlastite radove na našem institutu, koristeću tamo postojeću opremu i studija, oni s time mogu raditi što god žele. Mogu to pokazivati gdje god žele i oni to i rade. Ako nam se određena produkcija ne sviđa previše, ne stavljamo se u poziciju cenzora. Ne želimo sačuvati naše studente od izvanjskog svijeta, kao što je to čest slučaj u glumačkim školama. Stječe se dojam da oni svoje studente ne žele pustiti van prerano. Osobito im ne žele dozvoliti da se susretnu s novim tendencijama u kazalištu prije nego su "spremni za njih". Mi nemamo ovu sklonost spašavanja studenata. Da bi ih pripremili za kompleksnost onoga što će ih čekati čim završe svoj studij pokušavamo ih veoma rano suočiti sa što je moguće više kreativnih utjecaja.
Što mislite o ulozi i važnosti Diskurs festivala u vašem domaćem, ali i međunarodnom kontekstu? Možete li prokomentirati njegovu ovogodišnju koncepciju i naslov Surviving Europe?
Najprije želim reći da Diskurs festival ima krajnje važan utjecaj na naš institut. Mi smo njemački univerzitet, a ne umjetnička škola, tako da, u principu, imamo samo njemačke studente. Nadahnuće koje dolazi iz drugih kultura, od drugih identiteta, drugih načina razmišljanja i reflektiranja o izvedbenoj umjetnosti je veoma važna. Zato pozivamo goste-predavače iz drugih zemalja, a iz istog razloga povremeno pozivamo i studente-goste iz stranih zemalja. Ali u osnovi je većina seminara na njemačkom. Ovo je nešto zbog čega ja jako žalim, ali to moramo prihvatiti kao dio ustroja univerziteta. Zbog toga mislim da Diskurs festival, kao i neki strani gosti-predavači, ima jedan od najvećih utjcaja na našu internacionalizaciju. Ovogodišnji program mi je bio osobito zanimljiv zbog različitih izvedbenih tradicija i strategija s kojima smo se imali mogućnost susresti. Sviđa mi se situacija u kojoj su naši studenti domaćini i pozivaju druge ljude. Obično su mladi ljudi jako zauzeti sami sa sobom, pa ih je lijepo vidjeti kako se brinu o nekome drugom. A također je lijepo i vidjeti ih kako reflektiraju ulogu Evrope koja se mijenja, ne samo kao umjetnici , nego i u političkom kontekstu.
Tko je bio utemeljitelj ovog studija i što biste izdvojili kao najznačajnije u njegovoj povijesti?
Utemeljitelj instituta bio je Andrzej Wirth, poljski teatrolog, koji je trenutno u mirovini i živi u Berlinu i Veneciji. Ovaj institut, uz pomoć ostalih profesora, osnovao je u ranim osamdesetim. Posljednjih godina proširili smo umjetničku praksu i otvorili nove mogućnosti za studente. S mojim dolaskom na institut 1999. uspjeli smo napraviti studio za zvuk, dva video-studija, te poboljšati opremu na pozornici. Moje duboko uvjerenje je da, ako ne probavate sa svim mogućnostima od samog početka, na neki način smanjujete njihov raspoloživi broj. Kazalište je često tako dosadno i reducirano na nekoliko mogućnosti jer su uvjeti u kojima se probavalo bili jako oskudni. Ovako je, vjerojatno, i u vašoj zemlji, ali je to slučaj i ovdje. Kada probavate komad u Stadt Theatru u situaciji ste u kojoj imate pozornicu na kojoj nemate ništa. Nemate zvuk, nemate svjetlo i, naravno, nemate, scenografiju. I tu se, zapravo, slijedi stara ideja da biste najprije trebali raditi na interpretaciji teksta i inscenaciji, a da kasnije možete dodati ostale medije. Mi smatramo da je ovo pogrešno. Sve mogućnosti trebale bi biti tu od početka i trebale bi se tretirati s istom pažnjom, a ne da se sva pažnja ili pažnja prioritetno usmjerava na tekst. Naravno da je tekst jako važan, ali to nije jedino važno polje na kojem možemo raditi kao mladi redatelji ili izvođači. Zbog toga mi imamo svu ovu opremu, da bi omogućili našim studentima da od početka rade u dobrim uvjetima, bilo da rade na svojim vlastitim projektima ili projektima koje rade sa mnom ili nekim od drugih profesora. Da bi smo otkrili kazalište kao umjetničku forma, a ne kao jedan od elemenata komunikacije ili medij za slanje poruka, potrebno je da se kazalište inspirira drugim umjetničkim formama, naročito vizualnim umjetnostima. To je, također, veoma važna perspektiva u našoj školi. Ali kazalište također treba dobivati nadahnuće od glazbe, plesa, suvremenih načina razmišljanja o plesu, drugih jezika i drugih kultura, kao i od novih medija. Kazalište može imati puno kreativnih poticaja od drugih forma i mi ih zato pokušavamo ponuditi kroz izbor naših gosta-predavača. Oni nisu samo redatelji, već također i arhitekti, performance-artisti i umjetnici iz raznih drugih područja. Kao što vidite, stvar je u otvaranju različitih perspektiva, otvaranju šansi, a ovo radimo i zbog toga jer smatramo da bi kazalište trebalo raditi isto stvar i s publikom. Kazalište bi trebalo otvoriti perspektivu i za publiku. Ne bi trebala postojati samo jedna interpretacija određenog teksta. Kazalište ne bi trebalo imati odgovore, nego bi, u principu, trebalo postavljati pitanja.
(razgovor je prethodno objavljen u emisiji Kazalištarije Trećeg programa Hrvatskog radija, 2005.)
Odsjek primjenjene teatrologije u Giessenu jedinstven je u Njemačkoj jer kombinira teorijski i praktični pristup kazalištu. Možete li reći nešto više o ovom konceptu studija i o promjenama u praktičnom pristupu kroz koji je ovaj studij prošao nekoliko godina unazad?
Mislim da koncept u osnovi dolazi od drugih odsjeka, kao što su odsjeka kemije i fizike. Oni su do ovog koncepta došli prije nekih stotinu godina da bi u isto vrijeme kombinirali istraživanje i eksperimente s obrazovanjem. Smatram da je to jako mudar koncept i mnogi drugi odsjeci bi mogli napraviti isto. Npr. studij glazbe bi to mogao napraviti, studij povijesti umjetnosti, kao i neki ostali teorijski odsjeci. Ideja koja stoji iza toga je, zapravo, da se u svakodnevnom radu kombinira istraživanje o kazalištu, osobito o suvremenim tendencijama u kazalištu, s refleksijom o žanrovima, poviješću, izvedbenim studijima. Zašto? Mislim da razlog leži u tome što u kazalištu susrećemo dosta živu i kompleksnu suradnju različitih medija. Jako je teško stvoriti pozitivno znanje i pozitivnu znanost koja bi se mogla prenositi na način da se kaže, "ako želiš postaviti ovaj tekst, onda moraš napraviti to i to, na ovaj i ovaj način". Mi takvo nešto potpuno odbacujemo jer ne vjerujemo na ovaj način u sigurnost našeg studija. To znači da prihvaćamo i cijenimo činjenicu da granica između istraživanja i obrazovanja na neki način nestaje. Nestaje, također, i na taj način da čak i ja, kada kuriram ili surađujem sa studentima na projektima, a studenti mi npr. predlože određenu scenu ili instalaciju koja ne funkcionira, jako teško mogu reći zašto to ne funkcionira. Sve dok postoje jako hijerarhijski organizirani koncepti kazališta, lako je reći: "U redu, glumac ne govori dovoljno glasno.", ili: "Figura nije dovoljno intenzivna.", ili: "Ne vidimo ga kako govori jer svjetlo dolazi iz krivog smjera." Ali čim krenemo naprijed, ka mnogo otvorenijem području uključivanja svih ovih elemenata na sceni na jedan mnogo uravnoteženiji način, jako je teško odrediti je li svjetlo ono što ne funkcionira i da li je stvarno nužno da čujemo svaki tekst i razumijemo ga. Možda je u pojedinoj sceni bolje da ga ne razumijemo, a da imamo svjetlo koje je dramatično kao sam tekst. Dakle, gubimo, a i ja gubim osobno, onu suverenost da znanja koje propisuje kako bi to trebalo biti i nekako smo jednako uključeni u istraživanje suvremenih tendencija u kazalištu kao i studenti. Volio bih se malo vratiti na pitanje koje ste postavili na početku. Ideja našeg instituta je točno između umjetničke škole i univerziteta ili, točnije, ona kombinira kvalitete i jednog i drugog. Mi imamo, npr, prijamne ispite koji su umjetnički. Studenti koji žele studirati na našem institutu moraju nam pokazati svoje umjetničke radove. To može biti skica pozornice ili tekst koji su napisali ili radio-drama koju su napravili. Od ukupnog broja prijavljenih studenata svake godine izaberemo oko dvadesetak. Nastojimo da tijekom studija imaju u isto vrijeme određena umjetnička iskustva na svim odsjecima. Od njih, također, zahtijevamo teorijski studij na jako visokoj razini, što uključuje i studij stranih jezika, povijesti umjetnosti, povijest glazbe itd. Istovremeno ih šaljemo u tonski studio, za rasvjetni pult, u video-montažu. Postoji duboko uvjerenje da medij, ako se želi koristiti na odgovarajući način, treba razumjeti potpuno, polazeći od njegove unutrašnjosti. Ono čemu smo jako često svjedoci u kazalištu je situacija da se većina medija jako često koristi na jako ilustrativnoj razini. Npr. video kao ilustrativno pozadinsko platno, glazba koja se koristi samo između scena ili svjetlo koje se koristi samo da bi se ilustrirao prostor. Mi tražimo kazalište u kojem svi uključeni mediji imaju svoju vlastitu snagu, u kojem su prilagođeni svojim vlastitim mogućnostima. To znači da oni moraju biti razumljeni iznutra. Npr., studente šaljemo veoma rano u studij za zvuk da naprave radio-drame, ali na način da imaju akustičnu pozornicu. Dakle, oni stvarno mogu stvoriti vezu između riječi i glazbe, između zvukova i prostora. Danas se to, koristeći mogućnosti računala, može napraviti jako lako, mogu se stvoriti jako dobre veze između svih ovih mogućnosti. I onda, kasnije, naši studenti mogu otići na pozornicu i raditi sa svjetlom, sa scenografijom, kreirati izvedbu. Dakle, proširujemo mogućnosti, jednu po jednu. Ali ono s čime se radi važno je razumjeti iz duboke unutrašnjosti tehnike. Npr., svi naši studenti trebali bi znati kako se namješta rasvjeta, kako se programira pult za svjetlo, kako se postavljaju kablovi i mikrofoni i slične stvari. To je veoma važno jer je kazalište veoma često skup prilika koje nisu bile iskorištene i ja, zaista, zajedno sa studentima, pokušavam otkriti prilike koje još uvijek postoje u ovoj vrsti umjetnosti.
U razgovoru s nekim od vaših bivših, ali i sadašnjih studenata stekao sam dojam da je Giessen, odnosno vaš odsjek postao neka vrsta labela. Studirati ovdje je neka vrsta prestiža i pojedine grupe koriste Giessen kao zaštitni znak za njihove produkcije. Možete li komentirati ovu situaciju i način na koji se ona reflektirala na razvoj vašeg studij?
Mislim da se u slučaju grupa koje dolaze iz Giessena ne radi o estetskom zaštitnom znaku, jer različitost produkcija je veoma velika, kao i različitost estetskih pristupa. Smatram da je ovo još jedna kvaliteta Giessena jer se ne radi o glumačkom, redateljskom, pjevačkom, dizajnerskom studiju gdje bi se moglo specijalizirati. Svi ovi ljudi su zajedno i to mijenja njihove preference. Student radi rasvjetu u produkciji svog kolege, da bi sljedeći put izvodio, a nakon toga napisao komad ili napravio scenografiju. Kao što vidite, prioriteti se mijenjaju, a to znači da postoji i mnogo estetskih pristupa s različitih početnih točaka. Jer kada studenti dolaze na naš institut, njihov interes je jako općenit. Kao što ih sučeljavamo s različitim medijima, tako ih sučeljavamo i s različitim gostima-predavačima i njihovim estetikama, kao i sa svim povijesnim i suvremenim studijima koje možemo ponuditi. Oni proučavaju rad Boba Willsona, Tadeusa Kantora i ostalih važnih poznatih kazališnih figura. Na taj su način konfrontirani s mnoštvom ideja. Na kraju je njihov izbor rezultata i perspektiva koji proizlazi iz svega ponuđenog veoma osoban. Bili smo pozvani da predstavimo naše produkcije na festivalu Wur Trienale u rujnu i pokazali smo oko 15 predstava, performansa i instalacija. Ništa od onoga što smo tamo prikazali nije sličilo jedno drugom. Radilo se o doista širokom raspon u koji su ulazili glumljenje, neglumljenje, reprezentacija, nereprezentacija, instalacije, radiofonija itd. U slučaju nekoga tko dolazi iz Giessena ne može se nužno znati kako će izgledati ono što će on prikazati. Mene, dakle, ne brine kada je Giessen label ili kada kod mladog izvođača činjenica da je studirao u Giessenu povećava interes za njegov rad. Jer, konačno, njegov vlastiti rad je ono što odlučuje o rezultatima, prepoznavanju i uspjehu.
Postoji nekoliko grupa koje su bile osnovane u Giessenu i koje su postale veoma popularne, npr. Showcase Beat Le Mot, Gob Squad, Rimini Protokoll i She She Pop, a prije njih i Rene Polesch kao pojedinac. Kako vidite njihovu ulogu u oblikovanju suvremenog njemačkog kazališta? Postoje li posljedice njihova uspjeha na vaše sadašnje studente? U razgovoru s njima stekao sam dojam da su oni pod nekom vrstom pritiska da postignu isto, da opravdaju Giessen i milje iz kojega dolaze.
Vratimo se jedan korak nazad. Kada kažete logo ili zaštitni znak, možda je nešto takvo postojalo u sredini devedesetih. Jer, kao što ste rekli, Gob Squad, Showcase, She She Pop, sve to bilo je puno lakše označiti kao jednu tendencija u kazalištu. Mislim da u posljednjih šest godina, osobito otkada se ja brinim za umjetničku, institut pokušavamo otvoriti potpuno, ali također se i suočiti s uvjetima, mogućnostima i ograničenjima konvencionalnog teatra. Ja, u svom vlastitom umjetničkom radu, radim pod veoma specifičnim uvjetima, ali ja također radim s glumcima i moguće je stvoriti novu estetiku scenske umjetnosti s divnim umijećem konvencionalnog glumca. Samo morate znati kako raditi s njim i dobiti najbolje od njega. Jako inzistiram kod svojih studenata da se ne drže potpuno van konvencionalnog kazališta, kao što je bio slučaj u prošlosti, kada je Giessen možda bio zaštitni znak, jer škola u Giessenu se nije htjela miješati s bilo kakvim drugim tendencijama. Sada je situacija puno kompleksnija, ali je i situacija u kazališom svijetu puno kompleksnija. Kazalište očajnički traži nove pristupe, nova talente, nove ideje, jeftinije načine za svoje produkciju. Tako i moji studenti dobivaju mnogo šansi da pokažu svoj rad već i tijekom samog studija. Ono što hoću reći jeste da ne vidim nužno opasnost za naše sadašnje studente koja bi proizlazila iz uspjeha bivših studenata. To radije vidim kao šansu za njih da testiraju vlasiti rad van instituta prije nego što završe svoj studij. Kada produciraš samo unutar svoje vlastite obitelji, nemaš šansu da dokažeš učinak svog rada normalnoj publici, koja nije specifična kao publika u Giessenu, koja ne propituje intelektualno ulogu reprezentacije ili nešto slično. Jako je važno i to veoma rano, a kao dio umjetničkog istraživanja, pokazati svoj rad van instituta, pa makar i da bi se na taj način opazilo da taj rad ne funkcionira.
Kako regulirate studentske produkcije? Kada student napravi svoj projekt u vašem institutu, smatrate li da je institut producent? Postoji li ikakva unutrašnja politika koja bi određivala kojim od ovako nastalih produkcija je dozvoljeno da budu prikazane van instituta, a kojima nije?
Ne, za ovo nemamo posebnu regulativu, osim u slučajevima kada smo mi kao institut pozvani da negdje pošaljemo neku od svojih produkcija. Kada je institut pozvan da pokaže određen broj predstava, onda, naravno, moramo napraviti izbor. Pokušavamo izabrati produkcije za koje smatramo da su zanimljive i spremne za prikazivanje. Ako studenti, što se često događa, kreiraju svoje vlastite radove na našem institutu, koristeću tamo postojeću opremu i studija, oni s time mogu raditi što god žele. Mogu to pokazivati gdje god žele i oni to i rade. Ako nam se određena produkcija ne sviđa previše, ne stavljamo se u poziciju cenzora. Ne želimo sačuvati naše studente od izvanjskog svijeta, kao što je to čest slučaj u glumačkim školama. Stječe se dojam da oni svoje studente ne žele pustiti van prerano. Osobito im ne žele dozvoliti da se susretnu s novim tendencijama u kazalištu prije nego su "spremni za njih". Mi nemamo ovu sklonost spašavanja studenata. Da bi ih pripremili za kompleksnost onoga što će ih čekati čim završe svoj studij pokušavamo ih veoma rano suočiti sa što je moguće više kreativnih utjecaja.
Što mislite o ulozi i važnosti Diskurs festivala u vašem domaćem, ali i međunarodnom kontekstu? Možete li prokomentirati njegovu ovogodišnju koncepciju i naslov Surviving Europe?
Najprije želim reći da Diskurs festival ima krajnje važan utjecaj na naš institut. Mi smo njemački univerzitet, a ne umjetnička škola, tako da, u principu, imamo samo njemačke studente. Nadahnuće koje dolazi iz drugih kultura, od drugih identiteta, drugih načina razmišljanja i reflektiranja o izvedbenoj umjetnosti je veoma važna. Zato pozivamo goste-predavače iz drugih zemalja, a iz istog razloga povremeno pozivamo i studente-goste iz stranih zemalja. Ali u osnovi je većina seminara na njemačkom. Ovo je nešto zbog čega ja jako žalim, ali to moramo prihvatiti kao dio ustroja univerziteta. Zbog toga mislim da Diskurs festival, kao i neki strani gosti-predavači, ima jedan od najvećih utjcaja na našu internacionalizaciju. Ovogodišnji program mi je bio osobito zanimljiv zbog različitih izvedbenih tradicija i strategija s kojima smo se imali mogućnost susresti. Sviđa mi se situacija u kojoj su naši studenti domaćini i pozivaju druge ljude. Obično su mladi ljudi jako zauzeti sami sa sobom, pa ih je lijepo vidjeti kako se brinu o nekome drugom. A također je lijepo i vidjeti ih kako reflektiraju ulogu Evrope koja se mijenja, ne samo kao umjetnici , nego i u političkom kontekstu.
Tko je bio utemeljitelj ovog studija i što biste izdvojili kao najznačajnije u njegovoj povijesti?
Utemeljitelj instituta bio je Andrzej Wirth, poljski teatrolog, koji je trenutno u mirovini i živi u Berlinu i Veneciji. Ovaj institut, uz pomoć ostalih profesora, osnovao je u ranim osamdesetim. Posljednjih godina proširili smo umjetničku praksu i otvorili nove mogućnosti za studente. S mojim dolaskom na institut 1999. uspjeli smo napraviti studio za zvuk, dva video-studija, te poboljšati opremu na pozornici. Moje duboko uvjerenje je da, ako ne probavate sa svim mogućnostima od samog početka, na neki način smanjujete njihov raspoloživi broj. Kazalište je često tako dosadno i reducirano na nekoliko mogućnosti jer su uvjeti u kojima se probavalo bili jako oskudni. Ovako je, vjerojatno, i u vašoj zemlji, ali je to slučaj i ovdje. Kada probavate komad u Stadt Theatru u situaciji ste u kojoj imate pozornicu na kojoj nemate ništa. Nemate zvuk, nemate svjetlo i, naravno, nemate, scenografiju. I tu se, zapravo, slijedi stara ideja da biste najprije trebali raditi na interpretaciji teksta i inscenaciji, a da kasnije možete dodati ostale medije. Mi smatramo da je ovo pogrešno. Sve mogućnosti trebale bi biti tu od početka i trebale bi se tretirati s istom pažnjom, a ne da se sva pažnja ili pažnja prioritetno usmjerava na tekst. Naravno da je tekst jako važan, ali to nije jedino važno polje na kojem možemo raditi kao mladi redatelji ili izvođači. Zbog toga mi imamo svu ovu opremu, da bi omogućili našim studentima da od početka rade u dobrim uvjetima, bilo da rade na svojim vlastitim projektima ili projektima koje rade sa mnom ili nekim od drugih profesora. Da bi smo otkrili kazalište kao umjetničku forma, a ne kao jedan od elemenata komunikacije ili medij za slanje poruka, potrebno je da se kazalište inspirira drugim umjetničkim formama, naročito vizualnim umjetnostima. To je, također, veoma važna perspektiva u našoj školi. Ali kazalište također treba dobivati nadahnuće od glazbe, plesa, suvremenih načina razmišljanja o plesu, drugih jezika i drugih kultura, kao i od novih medija. Kazalište može imati puno kreativnih poticaja od drugih forma i mi ih zato pokušavamo ponuditi kroz izbor naših gosta-predavača. Oni nisu samo redatelji, već također i arhitekti, performance-artisti i umjetnici iz raznih drugih područja. Kao što vidite, stvar je u otvaranju različitih perspektiva, otvaranju šansi, a ovo radimo i zbog toga jer smatramo da bi kazalište trebalo raditi isto stvar i s publikom. Kazalište bi trebalo otvoriti perspektivu i za publiku. Ne bi trebala postojati samo jedna interpretacija određenog teksta. Kazalište ne bi trebalo imati odgovore, nego bi, u principu, trebalo postavljati pitanja.
(razgovor je prethodno objavljen u emisiji Kazalištarije Trećeg programa Hrvatskog radija, 2005.)
