„Najodvratnija mi je ona umjetnost koja se bavi svojom čistoćom i koja se iscrpljuje u naporu ignoriranja društvene stvarnosti u kojoj nastaje. Tim zabijanjem glave u pijesak pred društvenim realitetom ili, u goroj varijanti, otvorenim podilaženjem jednoj političkoj opciji ono je čime se, između ostalog, pokušavam baviti u svom radu”, kaže u intervjuu za „Blic” hrvatski reditelj Oliver Frljić (33), koji je svojim šokantnim, provokativnim i zabranjivanim predstavama doveo pozorište na naslovne strane novina, potresao političku i društvenu scenu Hrvatske i već počeo da slovi za jednu od najzanimljivijih umetničkih pojava regiona. Uz Patrisa Pavisa, Simela Fenika Rolanda, Vladimira Aleksića i Maju Petrić, Frljić će biti član žirija ovogodišnjeg 43. Bitefa.Sve je počelo predstavom „Bakhe” (Euripid) prikazanom na Splitskom ljetu prošle godine, koju je uprava Festivala pokušala da zabrani samo zato što otvoreno govori o zločinima u ratu i načinima njihovog političkog pravdanja. Došao je onda i populistički „Turbofolk”, koji na scenu izvodi golu agresiju, anarhiju, haos ratnog i postratnog doba (imali smo prilike da ga vidimo na ovogodišnjem Sterijinom pozorju), a pre mesec dana i Molijerov „Škrtac”, premijerno izveden na Riječkim ljetnjim noćima u Brodogradilištu „3. maj”; u ovoj predstavi i žene imaju brkove, polovi se menjaju prema potrebi, a scene seksa su dovedene na rub karikature...
- Kao što u suvremenom društvu nema fiksiranih identiteta, nego se oni konstruiraju od situacije do situacije, tako se i u „3. maju”, prostoru koji simbolizira privatizacijske paradokse i rađanje novih društvenih elita, spajaju spolna i politička travestija, svako opći sa svakim i sve uloge, i rodne i društvene, zamjenjive su. Premijera „Škrtca” je koincidirala s ostavkom bivšeg premijera Sanadera i ustoličenjem Jadranke Kosor, i ja sam propustio u predstavu sav taj neprerađeni politički aktualitet.
Dakle?
Kao što je Aristofan u svom kazalištu otvoreno prozivao ljude u prvom redu i to nije nimalo umanjilo estetsku vrijednost njegova djela, i meni se činilo da u trenutku kad vlast tako nonšalantno pokazuje koliko je boli za ono što misli biračko tijelo, velike metafore treba zamijeniti prozivanjem imenom i prezimenom. Jer Sanaderova ostavka je, uz sve najgore što ja mislim o njegovom i HDZ-ovom vođenju ove države, otvoreno podsmjehivanje narodu i narodnoj volji koja je izabrala, pa makar izabrala i tako glupo.
Šta vas inspiriše?
- Inspiriše me društvena stvarnost. Zanimljivo je vidjeti što se sve mijenjalo i što će se mijenjati, ali kako socijalna nejednakost ostaje nepromjenjiva. Svijet se još uvijek dijeli na bogatu, dekadentnu manjinu i većinu koja živi na egzistencijalnom rubu i kojoj su jedini kapital njezino nezadovoljstvo i radna snaga. Ta situacija zaziva one dvije predivne rečenice: „Tu proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova. A dobit će cijeli svijet.” Međutim, proleteri koje ja gledam su ili oglupljeli ili se uplašili ili pristali na ideal sreće koje im je ponudilo neoliberalno tržište. Pristali su na svoje patuljaste državice, na nacionalističku retoriku svojih vođa, na ratove, etnička čišćenja i kolektivni zaborav. Oni svoju djecu odgajaju da budu poslušni građani, oni svake četiri godine izlaze na izbore, oni sanjanju EU dok gledaju sapunice nastale u regionalnoj koprodukciji. Ti ljudi i njihova stvarnost u meni bude podijeljene osjećaje. S jedne strane krajnju mizantropiju, a s druge beskrajno čovjekoljublje. Svaki dan se budim s istim osjećajem mučnine jer znam da zapravo ovaj svijet ne mogu učiniti boljim mjestom, a u isto vrijeme ga ne mogu gledati takvim kakav jeste. Zbog toga se valjda bavim kazalištem.
Mnogi tvrde da vaše predstave nisu pozorište i ocenjivali su ih kao „zagađivanje okoline”, a oni slabijeg stomaka ne uspevaju da ih odgledaju do kraja… Šta za vas predstavlja pozorište i koja je njegova uloga?
- Pozorište je umjetnost koja polako, ali sigurno izumire. U antičkoj Grčkoj je teatar bio centralno mjesto u kojem se govorilo o svim bitnim stvarima polisa i bio je na neki način masovni medij. Danas je situacija drugačija. Kazalište sve više postaje elitna zabava, a široke narodne mase ga u pravilu, ako nije riječ o nekoj komediji na rubu farse, zaobilaze jer im svojim jezikom i sadržajem nema puno za reći. Meni je pozorište mogućnost da svijet oko sebe gledam na drugi način, da vidim njegov koncentrat. Pozorište mi je često i prostor u kojem vrištim svoju nemoć nad tim svijetom.
Diplomirali ste filozofiju i religijsku kulturu, a zatim i režiju. Mislite li da današnje obrazovanje na akademiji nije dovoljno? Neko je to istakao kao ozbiljan nedostatak mladih reditelja…
- Na akademiji te nitko ne uči da misliš i problematiziraš stvarnost oko sebe. Trebalo bi čovjeka učiti jednoj metodičkoj sumnji, a kako da ga uči sumnji, kad je prvo u što će posumnjati upravo to umjetničko obrazovanje. Trebalo bi ga učiti i socijalnoj osjetljivosti, a kako da ga uči, kad je obrazovanje ideološki aparat kroz koji se manifestira interes onih društvenih klasa koje upravo socijalna osjetljivost ne zanima. Čak se i na zanatskoj razini na akademiji ne može dobiti ništa, ali je zato puno mistifikacije redateljskog poziva. Inicirao sam pobunu na Akademiji u Zagrebu jer više nisam mogao podnijeti tu razinu društvene neodgovornosti i umjetničke i pedagoške nekompetentnosti kojoj sam bio izložen. Bio sam svjestan potencijalnih sankcija, ali sam napisao dekanu otvoreno pismo i predložio točke za reformiranje tog studija. Od tada se, osim što je postao puno represivniji, na tom odsjeku nije puno toga promijenilo.
Kada biste režirali u Srbiji, za koju tematiku biste se odlučili?
- Htio bih govoriti o temama za koje mi se čini da nisu dobile adekvatnu umjetničku obradu, koje predstavljaju neku vrstu društvene traume i oko kojih je vaše društvo jako podijeljeno. Riječ je o Kosovu i Srebrenici.
(intervju je prethodno objavljen u časopisu Blic, 2009.)
