OD DISCIPLINE DO IZVEDBE

Knjiga "Izvedi ili snosi posljedice" američkog autora Jona McKenzija bitna je jer ukazuje na promjene koje se događaju u ontopovijesnoj formaciji moći i znanja, na što jasno ukazuje i njezin podnaslov – od discipline ka izvedbi. Pišući o paradigmama izvedbe i njihovim odnosima, kao i načinu na koji jedna drugoj predstavljaju izazov, McKenzie svoje istraživanje usmjerava na kulturalnu, organizacijsku i tehnološku izvedbu i dinamiku koju među njima postavlja pojam učinkovitosti, kao i pomake koji se događaju u polju njihove normativnosti i liminalnosti. Pojam učinkovitosti, koji je konstitutivan za McKenzijevo vježbanje moguće opće teorije izvedbe, različito se artikulira u pojedinoj izvedbenoj paradigmi. Dok su se izvedbeni studiji, kao znanstvenoistraživačka paradigma kulturalne izvedbe, koncentrirali na liminalnost "kao smišljeno prekoračenje okvira društvenih struktura – privremeno potkopavanje normativnih funkcija institucija", za organizacijsku izvedbu učinkovitost se sastoji u normiranju – postizanju maksimalnih rezultata uz minimalne unose. I dok se čini da različiti pojmovi učinkovitosti, koji podrazumijevaju različite odnose unutar paradigmi prema normativnim funkcijama, postavljaju kulturalnu i organizacijsku izvedbu na dijametralo suprotne i nesvodive pozicije, događa se nešto sasvim drugo. Paradoksalno, liminalnost se u kulturalnoj izvedbi i izvedbenim studijima prometnula u svojevrsnu normu (pa McKenzie rabi sintagmu "liminalna norma"), dok se unutar organizacijske izvedbe, u cilju povećavanja učinkovitosti, stalno pojavljuju mutacije, te normativna sila unutar ove izvedbe postaje preobražajna, organizacijska učinkovitost postaje društveno čimbena, otpornjačka, liminalna.

Za razliku od discipline, koja je smanjivala dostupnost diskursa i prorjeđivala broj govornih subjekata, izvedbom, kao novom ontopovijesnom formacijom znanja i moći, njihov broj se povećava. Izvedbom i različitim diskursima u kojima se izvedba pojavljuje, kao i izvedbenom učinkovitošću koji upotreba pojma izvedbe postiže, dolazi do eksplozije govornih subjekata. Na taj način uvođenje izvedbe u sebi sadrži i bitan politički potencijal u značenju politike kao prostora kroz koji se artikulira ako ne opći, a ono barem interes što većeg broja subjekata.

Izdavanje hrvatskog prijevoda knjige Jona McKenzija "Izvedi ili snosi posljedice" u sklopu biblioteke Akcija Centra za dramsku umjetnost bio je povod za gostovanje njezina autora u Zagrebu. U sklopu gostovanja autor je knjigu promovirao u Studentskom centru, a također je i održao predavanje na Filozofskom fakultetu. U sklopu ovog predavanja, govoreći o izvedbi kao ontopovijesnoj formaciji moći i znanja koji smjenjuje disciplinu, McKenzie se, označivši pojavljivanju panoptikumu kao kraj spektakla, osvrnuo na povratak spektakla kojem svjedočimo danas. Ova teza o povratku spektakla poslužila je kao pretekst za pitanje o razlici u njegovoj funkciji u preddisciplinarnim društvima i njegovoj funkciji danas.

JON MCKENZIE

Jedna od velikih razlika u povratku spektaklu danas leži u tome što je njegova pozornica postala globalna. Tako je npr. 11. rujna jedan primjer spektakla. Bombardiranje Bagdada bio je odgovor Sjedinjenih Američkih Država na ovaj spektakl koji je imao mnogo različitih značenja za različitu publiku. Za Zapad, posebno za Sjedinjene Države, on je bio neka vrsta osvete i slave za Amerikance – da, mi se sada svetimo. A ipak za zemlje koje se po pitanju terorizma nisu odredile u smislu Bushevog "ili si s nama ili protiv nas", bila je to na neki način obnovljena prijetnja. Ako nam se ne pridružite i vaš glavni grad bi mogao biti ovako bombardiran. Dakle, spektakle radi na različitim razinama i doseže globalnu publiku. Također bih rekao da spektakl funkcionira iako na poziciji kontrole više nije država. Npr., vjerujem da su fotografije u Abu Ghraibu snimljene prvenstveno da bi zaplašile zatočenike u Iraku ili Guantanamu, kako kroz sam čin fotografiranje, tako i kroz prijetnje da će biti pokazane drugima. Ovdje se, dakle, zaplašivanje koristi na lokalnoj razini. U trenutku kad su fotografije postale javne, a Vanity Fair objavio priču o onome što se tamo događalo, država je izgubila nad tim kontrolu. Kad su izgubili kontrolu nad spektaklom i kada je on postao globalan, sramoćenje kojem su bili podvrgnuti Iračani se okrenulo tako da su sada Amerikanci bili oni koji su se sramili. Iako država pokušava kontrolirati spektakl kroz medije i kroz kontrolu medija, bilo da se radi o potpunoj kontroli ili, kao u Sjedinjenim Državama, gdje je više riječ o utjecaju na medije, njoj je to sada postalo nemoguće. Postoji latentna mogućnost događanja nekontroliranog spektakla.

Mogućnost kontrole spektakla i pojavljivanja nekontroliranog spektakla povezana je s medijima koji puno brže umnažaju spektakl i produžuju njegove efekte. Gubljenje državne kontrole omogućuje njegovu stalnu deteritorijalizaciju i reteritorijalizaciju, u kojem se događaju oscilacije između spektakla kao sredstva kontrole i spektakla kao prostora razvoja novih rezistivnih strategija. Jon McKenzie se posebno osvrnuo na povezanost novih medija i pojavljivanja nekontroliranog spektakla, te ukazao na neodrživost ideje da je nedržavna upotreba spektakla aprirono pozitivna datost.

JON MCKENZIE

Da, mislim da je spektakl danas puno teže kontrolirati, osobito zbog medija koji ga bilježe. Razmislite kako je spektakl prije bio bilježen. Možda je bio opisan ili su eventualno pravljeni njegovi crteži. Međutim, sada se spektakl može dešavati uživo, ali u isto vrijeme može biti i zabilježen. Ne može se kontrolirati uokvirivanje, kako ove slike koje konstituiraju spektakl dobivaju okvir. I također se ne može kontrolirati tko snima ove slike. Jer često, i sad mislim na premlaćivanje Rodnyija Kinga, država nije ta koja ih snima. Snimaju ih privatne osobe, zatim ih objavljuju i na kraju se one okreću protiv države. Spektakl je u tom smislu izazov za samu državu. Koliko god ga pokušava kontrolirati i proizvoditi, okvir države spektaklom također može biti promijenjen. Postoji potencijal za stvaranje protuspektakla za borbu protiv kontrole. Ali moguće je imati i spektakl u formi država protiv države, kao i nekontrolirani spektakl protiv nekontroliranog spektakla. Mislim da ne bismo trebali romantizirati nedržavnu upotrebu spektakla jer on i u ovom slučaju može biti korišten za različite svrhe. Razmislite samo o video-snimkama odrubljivanja glave. Ovo nije kontrolirano od strane države.

S problema kompleksnosti ponovnog pojavljivaja spektakl, McKenzie se vratio na primarno polje svoga rada – izvedbu kao ontohistorijsku formaciju koja smjenjuje disciplinu. Uz paradigmu kulturalne izvedbe, kao one koja je dosta dugo bila dominantna i kroz čiji diskurs se vršilo zaoblaženje pojavljivanja i upotrebe pojma izvedbe u drugim diskurzivnim poljima, McKenzie kao drugu i treću paradigmu izvedbe uvodi organizacijsku i tehnološku izvedbu, kao neku vrstu izazova paradigmi kulturalne izvedbe. Njegova vježba za "moguću opću teoriju izvedbe" radi, kroz uspostavu metamodela izvedbi koji podrazumijeva usložnjavanje i obogaćivanje modela, a ne pojednostavljivanje i svođenje raznorodnosti na jedan opći model. Međutim, McKenzi odbacuje tvrdnju da on nužno proširuje koncept izvedbe.

JON MCKENZIE

Ne vidim se nužno kao netko tko proširuje ovaj koncept. Pokušavam shvatiti kako je on razvijan u različitim sferama: kako su ga razvijali inženjeri, poslovni menadžeri, organizacijski teoretičari, ekonomisti. Pokušavam samo zabilježiti da su svi ovi različiti termini bili korišteni. Ne znam postoji li samo jedan koncept koji ih sve može okupiti. Možda se, kad kažem da je izvedba ontopovijesna formacija, radi o jednom pokušaju da se to učini. Ali ne znam hoće li i to u potpunosti obuhvatiti ono što se doista zbiva. U okviru kulturalne izvedbe i u polju izvedbenih studija postojala je neka vrsta ignoriranja drugog značenja pojma izvedba koji su postojali. Npr. ono koje se pojavljuje u Lyotardovom "Postmodernom stanju", koje mislim da je izašlo 1979. i koje je bilo dosta čitan tekst. Ali čak i u izvedbenim studijima ljudi su ignorirali izvedbenost. Nisu je htjeli primjetiti. Dio onoga što pokušavam napraviti u okviru izvedbenih studija jeste natjerati ljude da prepoznaju povijest koncepta izvedbe i kako se on pojavljivao u različitim sferama, često u onim sferama kojima kulturalni aktivisti pokušavaju pružiti otpor. Na neki način se radi o razmišljanju kako naši uvjeti i prakse izvedbe imaju povijesne poveznice s drugim praksama izvedbe. Razmišljanjem o njima, umjesto ignoriranja, pokušavam ih povezati kroz izvedbe koje presjecaju različite sfere.

U kontekstu upotrebu pojma izvedba u različitim poljima, pojavljuje se i njegova upotreba u polju demokracijom, pri čemu McKenzie dolazi do paradigme izvedbe vlasti. U članku "Izvedbena učinkovitost demokracije", originalno objavljenom u The Drama Review, te ponovno tiskanom u proširenom i razrađenoj verziji u Frakciji, gdje iznosi ovu tezu, McKenzie donosi i sljedeći navod iz Nietzscheove "Vedre znanosti": "Čak i u našem današnjem prijelaznom dobu, kada muževi više ne žive pod pritiskom raznih čimbenika, skrb za zarađivanje za život gotovo sve muške Evropljane i dalje prisiljava da preuzmu određenu ulogu, takozvana zvanja. Šačica ih zadržava slobodu da tu ulogu izaberu sami: većina je unaprijed odabrana. Zašavši u godine, gotovo svi Europljani sebe pobrkaju sa svojom ulogom; postaju žrtve "vlastite dobre izvedbe". Osim detektiranja Nietzschea kao jednog od prvih autora koji je naslutio pojavu sloja izvedbe, u članku je implicitno sadržano i pitanje o tome je li američka demokracija žrtva svoje vlastite izvedbe.

JON MCKENZIE

To je dobro pitanje. Rekao bih da u odnosu na ovo možemo razmišljati o toma kako su Amerikanci povezani s određenim dojmom koji ostavlja njihova uloga zastupnika demokracije u svijetu. Oni smatraju da mogu, barem to smatra Bushova administracija, izvoziti demokraciju. Ali istovremeno, ako promotrite kako je američka demokracija funikcionirala u posljednje vrijeme, može se primjetiti ustavna kriza i to da je izvršna vlast dobila previše moći. Radi se o povratku na gotovo predemokratskog suverena. Zato kao odgovor na vaše pitanje mogu reći da, Amerikanci su uhvaćeni u određeni tip izvedbe, loše izvedbe. Ali u isto vrijeme mnogi Amerikanci prepoznaju promašaje njihove demokracije u smislu izborne prijevare ili niske razine sudjelovanja u izborima. I meni se čini da se u Sjedinjenim Državama vodi bitka po pitanju toga kako demokracija funkcionira. Čak i kad ova demokracija funkcionira, pitanje je da li je to jedini model demokracije. Jer dugo vremena su Amerikanci smatrali da je u njihovoj zemlji Demokracija s velikim D i da se zbog toga može lako izvoziti. Također bih napomenuo da sam ja iz Milwaukeeja i tamo susrećem mnogo Amerikanaca arapskog porijekla. Zanimljivo je da su oni počeli podržavati Busha jer su smatrali da je njegova zadaća izvoženje demokraciju u zemlje iz kojih oni dolaze, bilo da se radi od Libanonu ili Siriji. Nalazim to krajnje začuđujućim, ali to je tako. Ne govorim da je to slučaj sa svim Amerikancima arapskog porijekla, već s onima s kojima sam imao priliku konktaktirati. Za različite ljude ovakva izvedba demokracije, čak i loša izvedba, može biti nada. Ja u to ne vjerujem, ali moram uzeti u obzir njihovo mišljenje.

Pitanje o učinkovitosti izvebe demokracije sa sobom je povuklo i pitanje o onom sloju ove izvedbe u kojem je izvanredno stanje postalo norma, dok se na horizontu još ne pojavljuje ono što bi moglo biti izazov ovoj normi. Normativnost izvanrednog stanja u današnjim zapadnim demokracijama još uvijek ne pokazuje mogućnost preobražavanja u aktivnu društvenu čimbenosti, s njezinim otpornjačkim i liminalnim potencijalom. McKenzie se u ovom pitanju opredjelio ipak za optimističniji scenarij u kojem konstantno izvanredno stanje može proizvesti povratak revolucionarnih politika.

JON MCKENZIE

Kao što Agamben ističe u svojoj knjizi, sklonost prema izvanrednom stanju postojala je jako dugo. Izvodeći genealogiji ovog pojma on tvrdi da ste u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom Hladnog rata imali konstatno izvanredno stanje. Možda se sada s Bushom događa to da izvanredno stanje izalazi na čistinu umjesto da se skriva. I neko je vrijeme nakon 11. rujna veliki dio američkog društva, polovica ili čak i više, bio spreman prihvatiti ga. Kada imate permanentno stanje rata, kao što je to bio Hladni rat ili kao što pokušavaju napraviti sada s ratom protiv terorizma, onda to dopušta izliku za objavljivanje izvanrednog stanja. Pitanje kako se oduprijeti tome je dobro pitanje. Hoće li s povratkom izvanrednog stanja revolucionarne politike postati sve više i više prihvatljive, umjesto subverzije iz unutra, koja je, barem u Sjedninjenim Državama, ljevičarska taktika – moramo ući u institucije i iznutra izvršiti subverziju. Ali ako se doista događa povratak izvanrednog stanja, onda se čini da će revolucionarne politike biti puno više održive u Americi gdje ih nije bilo jako dugo. Također bih ovome dodao da su u posljednje vrijeke evropske zemlje bile umiješane u ova čudna izručivanja ljudi i njihovo slanje na tajna mjesta, gdje su ondai bili ispitivani. To znači da izvanredno stanje funkcionira u svim tim zemljama gdje se ovo događalo. Jer to što je rađeno se protivi sporazumima koji su te zemlje potpisale. I ako se ovo događa, to znači da se suverenova vlast vraća govoreći: "Da, ovo se može dogoditi jer smo u izvanrednom stanju." Kao što vidite, to nije ograničeno samo na Sjedinjene Države. Očito se to događa čak i u zapadnoevropskim demokracijama.

McKenziejeva teza da je izvedba za 20. i 21 stoljeće ono što je disciplina bila za 18. i 19., naime ontopovijesna formacija znanja i moći, na neki način funkcionira i kao izazov današnjim normiranim procedurama proizvodnje i distribucije znanja, koje još uvijek ostaju bazirane na konceptu koji se pojavio s pojavljivanjem discipline i u kojem čovjek postaje subjekt znanja. Sljedeće pitanje odnosilo se na razlike u dva režima proizvodnje znanja, onom koje je iznjedrilo pojavljivanje discipline i onom koje se pojavljuje u trenutku kada izvedba smjenjuje disciplinu.

JON MCKENZIE

Započeo bih s ontološkim nivoom. Ako smo zajedno s pojavljivanjem discipline svjedočili i pojavljivanju ljudskih znanosti i čovjeka kao neke vrste subjekta znanja, pitanje je hoće li čovjek ostati subjekt znanja u izvebenom sloju koji se pojavljuje i koji će se najvjerojatnije pojavljivati još destljećima i stoljećima. Ili će taj subjekt postati postljudsko ontološko biće. Postoje spekulacije da bi ono moglo biti spoj čovjeka i tehnologije ili čovjeka i ekologije ili čak povratak božanske ili religijske subjektivnosti. Dakle, kada govorimo o osnovi znanja, to bi mogao biti pomak od ljudske osnove ka nekoj postljudskoj za koju još uvijek nemamo ime. Još konkretnije pitanje jeste, hoće li u uvjetima samog pojma znanstvene discipline znanje biti organizirano na isti način u smislu disciplina koje sada postoje, na način na koji je moderno sveučilište podijeljeno na znanosti i umjetnost i na način specijalizacija koje postoje unutar pojedinih disciplina. Hoće li se ovdje dogoditi preuređenje? U Sjedninjenim Državama stavlja se veliki naglasak na interdisciplinarni rad. Povezan s ovim je i pomak od knjige ka digitalnim medijima. Sada imate situaciju da knjižnice, koje su središte logocentričkih univerziteta, postaju elektorničke i međusobno se povezuju. Ovo će svakako imati utjecaj na ono što mi smatramo da znanje jeste. Hoće li se sve vratiti knjizi ili će knjiga biti ponovno upisana u širi multimedijalni tip znanja. Pojedinci smatraju da će započeti uspon vizualnog. Mislim da se vodi bitka između dva tipa edukacije za mlađe generacije: one koju dobivaju u školi i one koju dobivaju kroz popularnu medije. I to jako podsjeća na situaciju koja je postojala u antičkog Grčkoj i sukoba koji se vodio između filozofa i sofista s jedne i pjesnika s druge strane. Dakle, slična bitka se vodi i sada.

Govoreći o disciplini i izvedbi kao dvije ontopovijesne formacije moći i znanja, postavlja se i pitanje na koji način dolazi do njihove smjene. U čemu se očituje taj prijelaz i u kojoj dinamici se događa. Da li je to riječ o pukoj sukcesivnosti ili se radi o kompleksnijem procesu, te koliko je danas, kada svjedočimo promjeni paradigme, potrebno inzistirati na oštroj podjeli u prijelazi s jedne na drugu ontopovijesnu formaciju moći i znanja.

JON MCKENZIE

Pokušao sam o tome razmišljati na mnoštvo različitih načina. Jedan bi bio da se radi o jednostavnoj zamjeni. Mislim da to vjerojatno nije najbolji način. Barem ne za sada. Možda će ljudi kroz mnogo stoljeća, kada pogledaju unazad, moći vidjeti oštru razliku. Mi smo sada usred neke vrste transformacije. Razmišljam o njoj kao o slaganju. To je kao da je sloj discipline položen i sada se na njega polaže novi sloj. Na neki način je ono što se događa samo transformacija discipline. Umjesto nadzora imate nadzor podataka (dataveillance) koji koriste podactke, elektronsko hvatanje i također procesuiranje velike količine informacija kroz kompjutere. Ranije ovo nije bilo moguće iako je disciplina izumila algoritme koji se sada koriste u kompjuterima. Vrsta proceusiranja informacija, vrsta veza koje se mogu ostvariti nisu bili mogući u disciplinarnim formatima u strogom smislu. Sada postoji nadzor i nadzor podataka. Postoji, kao što smo ranije pokazali, i određeni povratak spektakla. Dakle, ja bih to radije nazivao slaganje nego jednostavno nastavljanje ili prekid. Neka vrsta slaganja još jedne sedimentacije se upravo događa. Mislim da je započela u posljednjih pola stoljeća, a sada vidimo sve više i više njezinih učinaka.

Posfordistička era postavlja jedno važno pitanje – kako spriječiti prisvajanje otpornjačkih strategija, kako ih zadržati van one ekonomije koja ukida njihov liminalni karakter i pretvara ih u normu. U Izvedi ili snosi posljedice Jon McKenzie pokazuje da je ovo gotovo nemoguće. Prisvajanje rezistivnih strategija i njihovo pretvaranje u normu se uvijek događa, a nove rezistivne strategije se pojavljuju u onim segmentima koji teže što većem približavanju normi i na taj način, kroz stalno pomicanje norme, ostvaruju svoj transgresivini potencijal. U čemu se u takvoj situaciji sastoji izazov?

JON MCKENZIE

Mislim da se dio izazova sastoji u prepoznavanju promjena u formaciji moći, u mehanizmima moći i to će dovesti do pronalaženja novih tipova otpora. Jedan od velikih izazova sada je, i to je iz Hardta i Negrija, kako povezati ono što su diskretni trenuci unutar otpora. Mislim da će se konstantno voditi bitka oko kreiranja novih tipova otpora i prepoznavanja novih meta. Ta meta više nije jednostavno država, korporacija ili čak zastupnici za koje mislimo da čine dobre stvari, kao npr. nevladine organizacije, ali koje zapravo na jednoj razini produljuju mehanizme kontrole dok u isto vrijeme pomažu ljudima. Dakle, pitanje je kako pronaći nove mehanizme dok se u isto vrijeme prepoznaju nove taktike, dok se u isto vrijeme prepoznaje da one mogu biti prisvojene i da se u određenoj točki moraju odbaciti, a druge usvojiti. Također smatram da se previše fokusiralo na margine, što je dobro i poželjno, ali moramo također razmisliti o zahvaćanju kreativne i kulturalne strane ljudi koji rade za državu ili u korporacijama. Nije sve na marginama. Moramo razviti strategije kojima idemo ravno u centar, u srž.

(razgovor je prethodno objavljen u emisiji Kazalištrije Trećeg programa Hrvatskog radija, 2006.)